Volim kuhati. Ta ljubav razvila se kada sam u studentskim danima uspješno skuhala prvi špinat. Dolazim iz jedne sasvim obične obitelji u kojoj je mama držala kuhaču i rijetko nas puštala u kuhinju, osim kao ispomoć (čitaj: guljenje krumpira) i za pranje suđa. Danas je potpuno razumijem. No, taj moj prvi pokušaj špinata uspio je iznenađujuće dobro. Nisam imala pojma kako se kuha, ali sjećala sam se okusa: mliječna kombinacija s češnjakom i kremastom teksturom. Kako sam se sjećala, tako sam i napravila. Moj suprug, tadašnji momak kojemu sam kuhala taj špinat, rekao je da je bolji nego mamin. I to je bilo dovoljno za početak sve odvažnijih kuharskih zahvata. 

I tako te život odnese i rodiš dijete, prekrasno, malo, slatko, koje ubrzo počne jesti sve što mu se nađe pod rukom. No, drugačiji životni ritam, posao i ostalo odvratilo me od svakodnevnog kuhanja i ono je postalo luksuz za posebne trenutke (čitaj: juha s griz noklicama u 10 na večer). E, kada se spomenuto dijete umiješalo u priču, nije više bilo izbora hoću li danas kuhati ili neću. Razmišljanje o tome što ću sutra kuhati pretvorilo se u najgore pitanje u danu. Išla sam navečer leći s grčem u želucu, u strahu od toga da ujutro neću imati dobru ideju za jelo. A onda, ako se nečega i dosjetim, dijete neće da jede. Ma, neću dijelitit savjete o roditeljstvu, jer mislim da je to lekcija koju uz tisuće savjeta ipak naučiš sam, ali odlučila sam da svoj bebocentrični mozak ipak trebam vratiti na ono što je bio nekada: kuham jer volim pomicati granice, jer volim probavati nova jela i jer volim iznenaditi ljude za koje kuham. I tako je počela ova avantura. Dok je dijete, od milja zvano Bubica, jučer spavalo dobra tri sata, odlučila sam sjesti i napraviti plan kuhanja za sljedećih mjesec dana. Prosurfala sam desetke stranica sa zanimljivim receptima, raznim prijedlozima za ručkove, večere i brze obroke, pootvarala desetke tabova u internetskom pregledniku i zasukala rukave. Istoga dana do večeri moj dokument je imao dvadesetak prevedenih recepata koji su se protezali od brze tjestenine sa zdravim nadjevom ili preljevom do wellington štruce i ostalih delicija koje sam uvijek htjela probati, ali nikada nisam imala hrabrosti. Ovoga puta, hrabrost leži u tome da naša mala družina mora fino i zdravo jesti, jer se volimo previše da bismo jeli loše i pri tome ne uživali. 

Pred vama je blog u kojem postavljam samoj sebi izazov da kad god skuham novo ukusno jelo, ili barem obožavano od strane mojih najdražih, podijelim s vama recept i priču koja ga prati. Ukusno. Zdravo. Od srca.

Vaša Mmmarija 🙂